Zagreb 2028

Sešn 4

27.10.2028.

Kao i obično, na Istočnoj tržnici bilo je mnogo ljudi koji su nešto prodavali ili pokušavali zaraditi ili kupiti nešto za jelo. Momci su šetali među štandovima trgovaca kako bi ubili vrijeme do večeri kada su trebali otići do Jing Jangove rezidencije radi posla koji im je obećao Ho Shee. Primjetili su jednog starijeg kineskog trgovca obučenog u tradicionalnu odjeću s okruglom kapicom i dugačkim sijedim perčinom kako razgovara s nekim ljudima ispred svoje sklepane potleušice na rubu tržnice. Čizma se sjetio da je to trgovac začinima pa su iz znatiželje otišli vidjeti što nudi. Primio ih je u svoju radnju. Na policama i stolovima bile za razasute sasušene biljke. Ljubazno ih je pozdravio. Zvao se Lee Kay. Nakon što je zaključio da je riječ o čvrstim momcima koji ne zaziru od argumentiranih rasprava bokserima i palicama, rekao im je kako stara Pu Yie vjerojatno ima preparate koji bi im mogli pomoći. On se bavio prodajom sirovina odnosno sasušenih biljki. Jedino što im je mogao ponuditi bila je smjesa trava za koju je jamčio kako bistri vid i smiruje ruke zbog čega je bila dobra za igranje pikada ili slične aktivnosti. Kupili su nekoliko porcija te trave, zahvalili mu i otišli. Antun je produžio do dvorišta u kojem je živjela Pu Yie i u susjednoj potleušici potražio staroga Mah Jonga. Starac ga je pozvao unutra te su odradili još jedan sat nastave kineskog jezika za početnike. U međuvremenu su se Čizma i Yao Menni zaputili do štanda trgovca Bojana gdje ih je njegov sin Danijel uposlio za dostavu nekakvih vreća od njegove kuće do tržnice. Snažni i spretni dečki odradili su posao za malo više od pola sata te su zaradili ručak kod Wonga. Nakon toga potražili su Antuna i zaputili se do zgrade u Maksimirskoj ulici na rubu Kineske četvrti gdje je u suterenskoj prostoriji živio Čizma gdje su na pokidanim madracima odspavali do večeri. Yao se ustao oko 6 sati i otišao do Sheng Chingove dvorane. Među ljudima koji su unutra trenirali bio je i Ran Dom, mlađi Kinez kojeg je stari majstor zadužio da pruža poduku Yao-u. Idućih sat vremena pod njegovim sigurnim vodstvom Yao je vježbao korištenje lanca kojeg mu je za dobar nastup na turniru poklonio Sheng Ching. Oko 8 sati navečer dečki su se sastali na ulazu u Jing Jangovu ulicu.

Stražari ispred Jing Jangove rezidencije otpratili su ih do Ho Shee-jevog ureda u prizemlju kuće. Dao im je zavežljaj koji su trebali iste noći odnijeti ciganskom kralju Đorđetu koji je vladao ciganskim selom kod Planine smeća južno od Save. Još im jednom naglasio da tijekom svog puta moraju nastojati biti neprimjetni.

Čizma je poveo ekipu prema jugoistoku. Izišli su iz Kineske četvrti i ušli u mračne i napuštene ulice. Nebo je bilo oblačno, ali put im je donekle osvjetljavala mjesečina. Uključivali su ručne svjetiljke samo povremeno. Uskoro su prošli ispod željezničke pruge koja je bila na dobro utvrđenim betonskim stupovima oko pet metara iznad tla. Čizma je bio svjestan da se već oko kilometar zapadnije nalaze granice Male Arabije te je bio osobito oprezan. Kad su izlazili iz jednog uskog prolaza na raskrižje, kroz razbijene prozore na zgradi primjetio je neke ljude u susjednoj ulici. Bilo ih je trojica, imali su Kalašnjikove i osvjetljavali su nekakvu kuću ručnim svjetiljkama. Dečki su zastali i prikrili se u mraku. Dvojica naoružanih ušli su u kuću, kretali se unutra stvarajući buku i osvjetljavali. Izgledali su poput Arapa. Nakon što su izišli van nešto su raspravljali na nerazumljivom jeziku, a zatim se okrenuli i otišli. Nakon nekoliko minuta dečki su izišli iz zaklona i izišli na raskrižje kako bi nastavili svoje putovanje. Yao i Antun krenuli su ulicom prema jugu, ali Čizma je osjećao da nešto nije u redu te im je rekao da će pregledati kuću koju su Arapi pretraživali. Ušao je unutra i ustanovio da je to nekad bila nekakva trgovina odnosno prodajni salon. Police su bile prevrnute, bilo je otpadaka metala i žbuke kao posljedica potresa. Krajičkom oka na podu je iza nekakvog pulta uočio obrub poklopca. Razmaknuo je smeće, pronašao kvaku i podigao poklopac. Ispod su bile stepenice koje su vodile u hodnik oko dva metra niže. Čizma je posvijetlio unutra i kako je netko protrčao dublje u mrak. Oprezno se spustio i ušao u malu prostoriju u kojoj je bilo nekoliko metalnih ormara. Na vrhu zida prostorije bio je mali razbijeni prozor kroz koji se dječak od dvanaestak godina užurbano pokušavao izvući iz prostorije van na cestu. Čizma ga je skinuo s prozora, a on se bacakao i nastojao istrgnuti. Rekao mu je da se ne boji i ne će mu učiniti ništa nažao. Dječak se malo primirio. Bio je uplakan. Djelovao je iscrpljeno. Yao i Antun su vani na ulici također začuli komešanje te su se pridružili Čizmi u podrumskoj prostoriji. Dječak je rekao da se zove Ahmet i molio je da ga ne predaju Farouku. Dečkima isprva nije bilo jasno zašto bi se običan dječak zamjerio opasnom gospodaru cijele Male Arabije te su ga uvjerili kako nemaju veze s Arapima. Nakon toga Ahmet se opustio i ispričao im svoju priču.

Noć ranije Ahmet se s prijateljima igrao skrivača u uličicama na jugu Male Arabije. Zavukao se u napuštenu kuću u blizini kupelji koja je bila Faroukovo sjedište. Od tamo je dobro vidio osvijetljeni prostor ispred ulaza u kupelj gdje su stražarili Faroukovi asasini, njegovi elitni borci. U jednom trenutku iz mraka se pojavio stariji Kinez obučen u tradicionalnu odjeću i s dugim bijelim perčinom. Stražari su ga propustili u kupelj. Zainteresiran neobičnim posjetiteljem, Ahmet se sakrio dublje u sjenke i nastavio promatrati. Nekoliko minuta kasnije stari Kinez izišao je iz kupelji praćen osobno Faroukom. Srdačno su se rukovali i Kinez je krenuo natrag. U tom trenutku Ahmet je slučajno prevrnuo nekakvu ciglu koja je pala kroz prozor i glasno udarila u tlo. Najbliži stražar zapucao je prema kući u kojoj se Ahmet skrivao, a on je počeo panično bježati na suprotni izlaz i uskočio u napuštenu uličicu. Dok je bježao kroz mrak začuo je Faroukove povike: „Ubijte uhodu!“ i trčeće korake mnoštva stražara koji su ga slijedili. Tu noć i čitav dan proveo je skrivajući se po kontejnerima, podrumima zgrada i napuštenim kućama. Povremeno bi mu se približila manja ili veća skupina stražara no uspijevao je izmaknuti. U podrum u kojem su ga prijatelji našli stigao je kasno popodne toga dana. Bio je strašno zabrinut za svoju majku Marwu s kojom je živio u Maloj Arabiji i koja ne zna što mu se dogodilo. Dečki su bili ganuti dječakovom pričom. Obećali su kako će sutra do podneva doći po njega i odvesti ga na sigurno. Dječak je bio uplašen, ali zahvalan te je obećao da će ih pričekati. Ostavili su ga u njegovom skrovištu, zatvorili podrumska vrata i zakamuflirali ih te produžili ulicom dalje prema jugu. Nakon pola sata stigli su do stupova koji su podupirali autocestu koji su bili dobro osvijetljeni. Izbjegli su klošare koji su se grijali na bačvi u podnožju jednog stupa i produžili prema Savi.

Oko ponoći prijatelji su došli na riječni nasip. Na zapadu je bio osvijetljeni most koji je vodio prema Monsantovim pogonima za uzgajanje i preradu soje na južnoj obali ograđenima visokom ogradom. Na sjevernoj strani mosta nalazio se čelični kontejner i cestovne zaprjeke koje su čuvali četvorica dobro opremljenih korporativnih stražara. Prijatelji su krenuli nasipom prema istoku. Uskoro su primjetili vatru uz obalu na južnoj strani oko koje je bilo nekoliko ljudi. Došli su na obalu i pozvali ljude preko. Kad su im rekli da nose pošiljku za Đorđeta, trojica ljudi popela su se na skelu i doveslali na drugu stranu po njih. Prebacili su ih preko i uputili preko livade do sela koje se nalazilo na desetak minuta hoda. Krenuli su prema tamo i uskoro vidjeli siluete velikih šatora koje su osvjetljavale vatre. Šatori su bili u podnožju brda koje se naziralo iza. Kad su došli blizu, naoružani stražari uputili su ih do središnjeg šatora. Bio je velik, činilo se da je izrađen od kože i imao je nadstrešnicu ispod koje je bio stražar naoružan Kalašnjikovim. Predstavili su se te ih je pustio unutra. Bilo je zadimljeno jer je jedna baba u kutu šatora kuhala nekakvo jelo na loncu iznad vatre. U sredini je bio masivni drveni stol za kojim je sjedio debeljuškasti i brkati stariji Ciganin koji je žustro raspravljao s mlađim Cigom u izlizanoj kožnoj jakni i s puškom preko koljena, a koji je sjedio nasuprot njega. Govorili su svojim nerazumljivim jezikom i zašutjeli kad su prijatelji ušli. Stariji Ciganin pozvao ih je da sjednu. Predstavio se kao Đorđe. Dali su mu zavežljaj, a on ga je dodao babi. Ona je iz ormara izvukla elektroničku vagu, stavila zavežljaj, očitala težinu i šapnula Đorđetu nešto na uho. Činio se zadovoljnim i rekao babi da posluži gulaš. Prijatelji su bili zahvalni jer dugo već nisu jeli nešto tako ukusno. Kad su završili, Đorđe im je rekao kako će ih Hamdija, koji je s njima sjedio za stolom, noćas ugostiti te neka mu se jave ujutro. Zahvalili su mu na klopi i krenuli van vođeni svojim novim znancem.

Hamdija je bio srednjovječan čovjek odrješitog hoda i čvrstih mišića koji su se nazirali ispod njegove izlizane kožne jakne. Mrmljao si je nešto u bradu i činio se nezadovoljnim te ga je Čizma uljudno upitao što ga muči. Isprva nije reagirao, no na ponovni upit zastao je i rekao da ga mogu saslušati ali će ga smatrati ludim. Čizma se nije složio i zamolio ga je da nastavi. Rekao im je kako je prije dvije noći pri rutinskoj ophodnji obilazio južnu stranu Planine smeća. On je, naime, bio iskusan tragač i dobar lovac. U smeću je zapazio zanimljiv komad metala i približio se da vidi o čemu riječ. Kad ga je iskopao, iza sebe začuo je kretanje. Okretao se i na nekoliko metara od sebe ugledao tri metra visoku spodobu dugačkih ruku koja je zamahnula prema njemu. Izmaknuo se, dohvatio pušku i ispalio metak u tijelo. Kratko je zastala i nastavila ići prema njemu. Okrenuo se i počeo bježati prema livadi. Kad je odmaknuo dublje na livadu, zastao se i okrenuo. Spodoba je stajala na rubu otpadaka, a pod mutnom mjesečinom činilo se da je i sama sastavljena od njih. Iznenada se raspala i utonula natrag u otpatke. Priča je momcima izgledala nevjerojatno. Hamdija se složio s njima, no rekao je kako ne razumije zašto mu Đorđe ne želi dati nekoliko ljudi da ode tamo i izvidi jer bi takva spodoba mogla predstavljati pogibelj za selo. Yao i Čizma ponudili su mu da će otići s njim izvidjeti sumnjivo mjesto, a Antun je bio isuviše sumnjičav te je ostao spavati u Hamdijinom šatoru.

Hamdija je poveo Yao-a i Čizmu stazom uz planinu smeća prema jugu. Nakon petnaestak minuta stigli su do proplanka s usamljenim drvetom. Čučnuli su iza drveta i promatrali obronke planine smeća. Nakon pola sata, taman kad su htjeli krenuti natrag, Hamdija je krenuo prošetati među otpatcima. Kad se udaljio desetak metara od drveta, jedna poveća nakupina otpadaka poprimila je humanoidni oblik i uspravila se na noge. Spodoba je bila viša od tri metra i sastojala se od metalnih šipki, vijaka i ploča. Krenula je prema Hamdiji. Opalio je iz svoje puške no promašio jer je bilo dosta mračno. Čizma i Yao istrčali su iza zaklona. Čizma je stao uz Hamdiju, opalio sačmaricom i odvalio komad tijela spodobe. Zatrčala se na njih i pokušala ih pregaziti. Hamdija se izmaknuo, ali je Čizma ostao zarobljen pod njenom težinom. Ispustio je pušku i pokušao se obraniti od oštrih komada metala koji su ga zasijecali po rukama i tijelu. Hamdija je opalio još jedan metak, ali uzalud. Čizma je upotrijebio svu svoju snagu i uspio se izvući iz čeličnog stiska. Yao je udarao spodobu lancem, ali bez uspjeha. Čudovište je svojim debelim rukama još dva puta udarilo Čizmu i on se srušio u nesvijest. Tada je krenulo prema Hamdiji koji ga je konačno uspio pogoditi puškom. Ovaj put nije se uspio izmaknuti i našao se zarobljenim. Yao je vidio kako Hamdija pruža očajnički otpor iz unutrašnjosti čudovišta te je čak izgledalo kako ga uspijeva ozlijediti. No uskoro je podlegao čeličnom zagrljaju i njegovo tijelo je kao vreća palo na tlo. Yao je shvatio da nema vremena za oklijevanje i dohvatio svoju palicu jer s tom alatkom bio najvještiji te srčano navalio. Izmaknuo se od opasnih metalnih ruku čudovišta te ga uz snažan udarac u nogu sasuo u komade. Naime, čudovište se raspalo na sastavne dijelove odnosno na komade metalnog otpada koji se ničim nisu razlikovali od ostalog smeća. Brzo je previo rane svojim prijatelju Čizmi i spasio ga od smrti iskrvarenjem, a tada se pobrinuo i za Hamdiju. Otrčao je prema selu i u Hamdijinom šatoru probudio Antuna. Požurili su natrag i Antun je obojicu ozlijeđenih zaliječio tako da su mogli hodati. Uz pomoć Antuna i Yao-a ozlijeđena dvojica došepali su do sela. Smjestili su se u Hamdijinom šatoru i iscrpljeni zaspali.

28.10.2028.

Ujutro kada su se probudili, Hamdija je zahvalio prijateljima što su mu spasili život tako što im je poklonio lovačku pušku i nešto metaka. Nakon doručka izišli su van. Selo je bilo živahno, djeca su trčala uokolo, žene su prale rublje u koritima. Začuli su udaranje metala u metal. Ispred obližnjeg šatora krupan čovjek udarao je čekićem u komad užarenog metala kojeg je drugom rukom držao na metalnoj podlozi. Bio je to kovač Bakir koji je radio potkove za konje. Kupili su od njega nekakvu opremu, a zatim se zaputili prema Đorđetovom šatoru. Uz njega je bio manji šator ispred kojeg je baba koju su sinoć upoznala kuhala nešto na loncu iznad vatre. Zvala se Pelagija i opet je kuhala gulaš koji im je rado ponudila. Čula je kako su pomogli Hamdiji i rekla im da joj se jave ako joj žele pomoći oko jednog problema. Odgovorili su da će se vratiti za nekoliko dana. Nakon toga otišli su do Đorđetovog šatora. Stražar ih je pustio unutra. Đorđe ih je čekao s kuvertom za Jing Janga. Rekao im je da ga pozdrave i otpravio ih na put. Prošetali su do rijeke i ciganski skelari prebacili su ih na sjevernu obalu.

U početku su se kretali brže, ne nastojeći se skrivati od znatiželjnih pogleda. Nakon dva sata došli su u blizinu Male Arabije te su postali oprezniji. Otišli su do ulice u kojoj su sinoć pronašli Ahmeta. Došli su do kuće u kojoj su ostavili dječaka, čučnuli kod podrumskog prozora i pozvali ga. Dječak se pojavio iz mraka podrumske prostorije te su mu pomogli da iziđe. Dali su mu nešto gulaša što im je spremila baba Pelagija. Krenuli su dalje te bez opasnosti stigli do Kineske četvrti. Ostavili su dječaka na Istočnoj tržnici i otišli do Jing Jangove rezidencije. Stražari su ih ponovno otpratili do Ho Sheeja kojem su predali kuvertu koju im je dao Đorđe. Isplatio im je naknadu za njihov trud i rekao da se jave opet za nekoliko dana. Vratili su se do Istočne tržnice i pronašli Ahmeta koji se skrivao iza jednog štanda. Prošetali su prema dijelu tržnice gdje se nalazila Lee Kay-eva potleušica odnosno trgovina. Trgovac je stajao ispred i razgovarao s dvojicom ljudi. Ahmet se sakrio iza Čizme i rekao mu kako je gotovo siguran da je to čovjek kojeg je prije neku večer vidio da dolazi u Faroukovu kupelj. Prijatelji i Ahmet zaobišli su trgovca i produžili dalje među štandove. Odlučili su otići do velečasnog Žarka u Panonsku četvrt. Nakon kratke šetnje stigli su do granica četvrti i stražari su ih nezainteresirano pustili unutra. Velečasni je cijepao drva u dvorištu ispred župnog dvora. Srdačno ih je primio i poveo u kuhinju na doručak. Zamolili su velečasnog da se brine o dječaku koji je morao pobjeći iz svog doma u Maloj Arabiji, a on je to bez oklijevanja prihvatio. Nakon jela Antun ga je zamolio za ispovijed. Kad su se povukli u osamu rekao je velečasnom da bude oprezan dok dječak ne dokaže da mu se može vjerovati. Velečasni je saslušao upozorenje i uvjerio Antuna da ne treba brinuti jer će se dobro brinuti o dječaku i paziti da se ne dozna odakle je stigao. Ohrabren, Antun se vratio prijateljima u kuhinju kako bi dovršili jelo i pripremili se za buduće avanture.

Comments

ivan_racic79

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.