Zagreb 2028

Sešn 8

31.10.2028.

Ujutro nakon doručka u Hamdijinom šatoru prijatelji su otišli do kovača Bakira. Preuzeli su od njega sjekiru koju mu je Čizma prije tri dana ostavio na brušenje te metalne štitnike za ruke i noge. Nakon toga otišli su do šatora od stare Pelagije. Starica je bila unutra i kuhala nekakvu čorbu na stalku iznad vatre. Šator je bio pun dima, no sadržaj lonca dobro je mirisao. Ponudila ih je čorbom. Kad su pojeli, ispričala im je zanimljivu priču. Kad je bila malena, imala je česte noćne more. Sanjala je krilato čudovište oštrih zubi koje je noću dolazilo do njenog kreveta i plašilo ju. Ispričala je to svojoj pokojnoj baki koja ju je pozorno saslušala te se idućeg dana s Pelagijinim stricem zaputila u obližnju hrastovu šumu. Stric je bio lovac te se sjećala kako je u šumu otišao sa svojom puškom. Vratili su se predvečer, a baka joj je rekla da više ne mora bojati Krampusa. Noćne more su nestale. Kad je bila starija, upitala je baku što se toga dana dogodilo. Baka, mudra starica koja se razumjela i trave i napitke, rekla joj je kako Krampus stvarno postoji. To je čudovište koje dolazi iz svijeta sjena i hrani se strahom male djece. Toga su ga dana, kada je Pelagija bila mala, njezin stric i ona otišli pronaći u šumu. Baka je znala da je čudovište živjelo u šumi, a danju se obično skrivalo u krošnji najvišeg drveta. Pronašli su ga, stric ga je ustrijelio, a baka je uzela drveni štapić koji je čudovištu davao magične moći.

Prijatelji su saslušali priču sa skepsom, ne shvaćajući zašto im Pelagija to uopće govori. Zatim im je rekla kako su djeca iz sela proteklih tjedana često imala noćne more. Vjerovala je kako se iza toga krije nešto više. Rekla im je kako sumnja da u obližnjoj šumi, koja se nalazila nešto istočnije uz rijeku, možda živi jedno takvo čudovište. Zamolila ih je da odu tamo istražiti. Šuma je bila nevelika, a znala je da se u sredini nalazi mali s proplanak na kojem je bio jedan usamljeni stari hrast. Kazala im je kako bi bilo dobro ako joj uspiju nabaviti čarobni štapić koji čudovište koristi. Njime bi mogla baciti uroke na jedno od njihovih oružja kojem bi ono postalo preciznije i ubojitije. Prijatelji su zahvalili na čorbi, rekli kako će razmisliti i otišli.

Iako im je cijela priča zvučala jako sumnjivo, Čizma je predložio da malo istraže jer je šuma bila blizu, a nije im se nigdje žurilo. Zaputili su se preko livade prema istoku. Šuma se protezala uz Savu. Došli su do ruba, pronašli puteljak i krenuli dublje unutra. Vidjeli su nešto posječenih stabala jer su Cigani koristili drveće iz šume za ogrjev. Bio je sunčan jesenski dan te su Čizma i Antun lako pronašli staze koje su ih vodile prema središtu. Nakon sat vremena tumaranja, drveće je postalo više, a put sve neprohodniji. Yao Menni se popeo na visoko drvo radi izviđanja. Oko kilometar sjeverno tekla je Sava, a daleko prema jugu nazirale su se ruševine zračne luke koja je jako nastradala u potresu. Stotinjak metara istočnije primjetio je proplanak za koji mu se činilo da se nalazi po sredini cijele šume. Na sredini proplanka rastao je visoki, stari hrast. Pogledao je hrast kroz Čizmin dvogled. Iako je bila kasna jesen, na granama je bilo još dosta žutog lišća. Na debljoj grani pri vrhu drveta, desetak metara iznad tla, zapazio je nešto neobično. Na njoj je ležala krupna životinja. Mirovala je, a rukama i nogama je obuhvatila granu. Čak mu se učinilo da na leđima ima velika sklopljena šišmišolika krila. Spustio se i poveo prijatelje dalje na istok.

Uskoro su izbili na proplanak. Bio je promjera pedesetak metara. Ovaj put je Čizma pogledao kroz dvogled i utvrdio da je Yao bio u pravu. Na visokoj grani stvarno je ležala nekakva neobična životinja. Predvođeni Čizmom, prijatelji su oprezno izišli na proplanak. U travi u blizini hrasta zapazio je oštre komade metala. Zaobišao ih je i nastavio prilaziti drvetu. Iznenada mu je noga zapela o uže. Užetom je iz zemlje iščupao dvije limenke pune kamenčića koji su glasno zazveckali. Čudovište se probudilo, pogledalo prema dolje, zamahnulo krilima i odrazilo se u zrak. Poletilo je iza drveta i zaklonilo se u krošnju tako da su ga prijatelji jedva vidjeli iza gustih grana. Bilo je visoko oko metar, crne kože bez dlaka. Imalo je oštre kandže i red šiljastih zubi na majmunolikom licu. U ruci je imalo kratak drveni štapić kojim je zamahnulo prema Čizmi. Vršak štapa je zapucketao, a Čizma je osjetio snažan umor i želju da legne i spava. Othrvao se neobičnoj sili, skinuo sačmaricu s leđa i ispalio jednu patronu. Čudovište je bilo zaklonjeno granama te se sačma zabila u drvo. U tom su trenutku prema hrastu već trčali Yao Menni i vlč Antun. Yao se prišao drvetu u želji da se popne, ali je stao na šiljati komad metala skriven u travi. Zajaukao je i odmaknuo se da iščupa oštri predmet iz stopala. Antun je izvukao svoj automatski pištolj i ispalio rafal u krošnju. Metci su otrgnuli komade drveta, no nisu pogodili cilj. Čudovište je tada zamahnulo štapićem prema Yao-u. Njegove čarobne moći omamile su ga i srušio se u travu u čvrstom snu. Čizma je u međuvremenu naciljao bolje i ranio čudovište u rame. Glasno je jauknulo i promrmljalo na Čizmu zlobnu kletvu. Pucanj je probudio Yao-a koji je došao k sebi i ustao se. Antun je ispalio još jedan rafal, ali bez uspjeha. Čizma je opet naciljao, opalio i smjestio čudovištu sačmu usred čela. Ispustilo je hropac, krila su se umirila i palo je na tlo kao kamen udarajući tijelom u grane visokog hrasta. Bilo je mrtvo te i dalje jako ružno. Yao se uzverao na drvo do njegovog gnijezda i pronašao u njemu nešto novčića. Odsjekli su jednu granu i zavezali čudovište za nju. Yao i Čizma stavili su granu na ramena, a truplo je visilo između njih. Krenuli su natrag prema ciganskom selu.

Za sat vremena prijatelji su izišli iz šume i krenuli prema selu. Neka su djeca igrala nogomet krpenom loptom na livadi u blizini šatora. Izdaleka su spazila prijatelje kako prilaze s neobičnim teretom i potrčala prema njima. Kad su djeca prišla bliže, izrazima čuđenja i nevjerice na njihovim licima nije bilo kraja. Sjatila su se oko njih vičući „Krampus! Krampus!“ i pokušavala dodirnuti truplo. Čizma ih je razgonio oko sebe, no nije baš uspijevao. Kad su zašli među šatore pojavile su se i znatiželjne majke koje su pokušavale dozvati svoju djecu k sebi, ali također bezuspješno. Žamor i graja djece postajali su sve glasniji te su im prišla dvojica stražara koja su ispratila prijatelje kroz mnoštvo do Đorđetovog šatora. Stražari su otvorili šator i momci su unijeli čudovište unutra. Đorđe je izgledao začuđen, no nije ih ništa ispitivao nego im samo rekao da odu Pelagiji. Izišli su, a starica ih je čekala ispred svog šatora koji se nalazio odmah pokraj Đorđetovog. Pozvala ih je unutra i zamolila stražare da ne dopuste djeci da ulaze. Posjela ih je za stol i svježom porcijom gulaša im zahvalila što su pošli istražiti šumu. Upitala ih je jesu li što pronašli, a Čizma joj je dao drveni štapić. Bila je jako zadovoljna što su ga uspjeli pronaći. Rekla im je da joj ostave štapić jedan dan kako bi ga ispitala te da se vrate sutra. Bila je uvjerena kako će njime moći baciti uroke na jedno oružje, a možda i dva. Prijatelji su zahvalili na klopi, rekli joj da će se vratiti sutra i izišli van. Djeca su se skupila oko Đorđetovog šatora, a dvojica stražara su ih relativno bezuspješno pokušavala otjerati. Prijatelji su se zaputili do Hamdije koji je upravo razgovarao sa susjedom ispred svoga šatora. Pozdravio ih je te su ušli kod njega.

Kratko su porazgovarali o čudovištu koje su susreli u šumi. Hamdija je zaključio da je radijacija nakon eksplozije NE Krškog stvarno ostavila trag na prirodi. Nakon toga rekao je prijateljima kako ima jedna stvar koja ga brine i kako bi mu dobro došla njihova pomoć. Rekli su mu da nastavi te da će mu rado pomoći ako mogu. Ispričao im je kako je u blizini ograde koja opasava Monsantova polja za uzgoj soje prije oko tri mjeseca sagrađena nova zgrada. Otkada je tamo, do nje svakodnevno dolazi mnoštvo kamiona. Primjetio je kako kamioni istrpavaju soju u otvor na stražnjoj strani zgrade, a kasnije se na njih utovaruju vreće. Sumnjao je kako se u toj zgradi soja nekako obrađuje, a to ga je zabrinjavalo. Rekao je kako bi bilo jako dobro ako bi uspjeli doći do te zgrade, skupiti s tla nešto soje koja je ispala s kamiona te mu donijeti kako bi ju proučio. Nije mogao shvatiti zašto bi se zreli plodovi soje trebali dodatno obrađivati te mu je cijela ta stvar bila jako čudna. Prijatelji su mu spremno odgovorili kako će učiniti to za njega. Pitali su ga kako da uđu u štićeni prostor iza ograde, a on im je odgovorio kako se sjeća da u jednoj zgradi koja je s vanjske strane ograde postoji podzemno sklonište. Naime, ograda je prolazila kroz nekadašnje stambeno naselje te su neke od zgrada bile s vanjske, a druge s unutarnje strane. Hamdija im je rekao kako bi bilo dobro da istraže to sklonište da provjere je li uopće ostalo prohodno nakon potresa, a ako jest, da iziđu na drugu stranu po noći. Odlučili su odmah krenuti u akciju.

Hamdija je prema zapadu, uz rub Planine smeća. Došli su na rub čistine široke oko 500 metara koja je dijelila Planinu smeća i napuštene stambene zgrade uz koje je prolazila ograda. U daljini iza ograde vidjeli su kombajne koji su radili na poljima te kamione koji su prometovali između velikih plastenika i zgrada. Ugledali su kombi s Monsantovim oznakama koji je vozio cestom u blizini ograde. Hamdija im je rekao kako je to stražarska ophodnja. Pričekali su da se udalji, a tada ih je žurno poveo preko livade koristeći zaklone žbunja i niskog drveća. Nakon desetak minuta stajali su naslonjeni uz rub stambene zgrade. Ograda je bila pedesetak metara dalje na zapad, s druge strane zgrade. Hamdija je rekao prijateljima kako je u toj zgradi nekad živio njegov rođak te je znao da imaju stepenice koje vode u podrumske prostorije te do skloništa dva kata niže. Predložio je da ostane gore u zaklonu i prati hoće li naići ophodnja, a oni da uđu u zgradu i spuste se stepenicama do skloništa. Čizma mu je dao walkie-talkie, a nakon toga su on Yao i Antun odšuljali do ulaza u zgradu. Unutrašnjost je bila prašnjava i puna komada stakla i žbuke. Činilo se da je zgrada uzdrmana potresom. Krenuli su stepenicama prema dolje i sišli do ispražnjenih i razvaljenih šupa. Nastavili su se spuštati upalivši lampe. Stepenice su bile lakše oštećene, a metalna ograda odvaljena. Došli su do velikih metalnih vrata s kotačem za otvaranje.

Nakon nekoliko minuta natezanja, snažni Čizma i Yao uspjeli su okrenuti zaglavljeni kotač i vrata su se otvorila. Zapuhnuo ih je ustajali zrak iz hodnika ispred njih. Posvjetlili su unutra i vidjeli da su zidovi dobro uščuvani. Osim debele naslage prašine, na podu nije bilo nikakvih otpadaka niti tragova. Ušli su unutra. U hodniku je bilo nekoliko vrata. Redom su ih otvarali i ustanovili da vode u manje prostorije u kojima je bilo mnogo metalnih konstrukcija kreveta na kat. Prostorije su bile prazne i relativno uredne. Skrenuli su u hodnik lijevo i došli do veće prostorije. Na zidu su bile dvije ručice generatora struje. Na desnom zidu bila su mala vrata veličine metar puta metar koja su se nalazila nešto iznad poda. Lijevo su bila obična metalna vrata iza kojih je bila još jedna veća prostorija s uredno naslaganim vrećama pijeska. Momci su zaključili da moraju pogledati što se nalazi iza malih vrata. Pretpostavili su da je iza njih put prema površini te su odlučili naslagati uz njih vreće pijeska na način da ih jednostavnim guranjem mogu srušiti i zatrpati mala vrata. Na taj su se način mislili osigurati ako ih netko otkrije i krene u potjeru za njima. Započeli su slagati vreće što je potrajalo oko dva sata. Bili su umorni, ali zadovoljni svojim genijalnim planom. Yao je otvorio mala vrata. Iza je bio uski hodnik. Uskočio je unutra i u čučećem položaju krenuo naprijed. Napredovao je sporo oko pedeset metara, a tada je došao do sličnih vrata koja su imala kotač za otvaranje. Čvrsto ga je stisnuo i otvorio.

Lampa na njegovoj kacigi osvjetlila je veću prostoriju. Zapuhnuo ga je smrad truleži. Uza zid nasuprot njega nalazilo se nekoliko ljudskih trupala. Metalne ljestve visoke oko pet metara vodile su do poklopca na stropu koji je bio lagano odškrinut. U prostoriju je upadao trak danje svijetlosti koji je padao na jedno od trupala. Yao-ov instinkt borca osjetio je opasnost. Negdje iz tame, na koji metar od njega iznenada se pojavilo krupno odvratno stvorenje nalik na ogromnog masnog čovjeka male glave koje je umjesto lica imalo gnjusna velika usta puna oštrih zubiju. Zamahnulo je ogromnom ručetinom i odvalilo Yao-a. Od siline udarca zamalo se iz izlaza tunela u kojem je još stajao srušio dolje na pod prostorije. Yao se odmah pribrao i uskočio natrag u tunel. Pokušao je zatvoriti vrata no stvorenje je već uspjelo prići i uhvatiti ih svojim šapama. Nije se ni pokušavao natezati nego je požurio koliko god je mogao natrag prema prostoriji iz koje je došao. Osvrnuo se iza sebe i ugledao otvorena vrata. Čudovište nije mogao vidjeti no čuo je kao da ga nešto krupno pokušava slijediti tunelom. Yao je povikom upozorio prijatelje na opasnost. Čizma je izvukao sačmaricu, a Antun elektrošoker. Nakon manje od jedne minute Yao je stigao do prostorije i iskočio iz tunela. Čizma je odmah krenuo zatvarati vrata no nevidljivo stvorenje je velikom snagom zadržalo vrata i uskočilo u prostoriju. Pojavilo se između njih trojice i ponovno snažno udarilo Yao-a. Bilo je toliko odvratno da je Čizma osjetio malaksalost, no nije se dao pokolebati – usmjerio je sačmaricu te iz neposredne blizine sasuo stvorenju sačmu u tijelo. Stvorenje ga je pogledalo svojim jedinim buljavim okom i iznenada je osjetio snažnu bol, kao da ga je rasjeklo svojom pandžom. Istovremeno je zamahnulo i udarilo Yao-a još jednom. Bio je već dobrano potresen no uzvratio je i odvalio stvorenje palicom u trbuh. Opet je nestalo. Yao se odmaknuo, a Čizma i Antun počeli su se polako kretati prostorijom tražeći stvorenje. Ponovno se pojavilo iz ničega kod Yao-a rasjeklo ga pandžom po leđima. Gotovo se srušio na pod no uspio se izmaknuti i napraviti mjesto Čizmi koji mu je sasuo još sačme u tijelo. Grozno je zaurlalo i krenulo prema Čizmi. Antun ga je uspio opržiti elektrošokerom, no ono je uspjelo u svom naumu i odalamilo Čizmu. Yao, iako je već bio na izmaku snaga, hrabro je nasrnuo držeći palicu s obje ruke, skočio i odvalio stvorenje svom snagom u glavu. Okrenulo se prema njemu, zateturalo i srušilo. Pustilo je još jedan hropac i crklo. Lubanja mu je bila raspukla, a sadržaj je curio na pod. Antun je odmah zavidao rane prijatelju te se Yao nakon nekoliko minuta uspio oporaviti.

Prijatelji su bili potreseni neugodnim susretom no jako sretni što su uspjeli uništiti takvu gadost. Iako je bio iscrpljen, Yao je inzistirao da ode ponovno do druge prostorije i istraži je li tamo stvarno izlaz. Čizma i Antun nevoljko su ga pustili. Polako se provukao tunelom i uskočio u prostoriju. Sva trupla na podu izgledala su kao Kinezi i bili su obučeni u radne kombinezone. Iznenada je začuo tiho stenjanje. Oprezno se približio truplima i primjetio da je jedan čovjek živ. Bio je to stariji Kinez. Molio je za pomoć. Yao mu je pomogao da se osovi na noge, doveo ga do malih vrata na zidu i ubacio ga u tunel. Oprezno je odvukao čovjeka do prijatelja koji su ga čekali u početnoj prostoriji. Antun je previo Kineza. Bio je jako žedan te su walkie-talkiem pozvali u sklonište Hamdiju. Pojavio se nakon pet minuta. Na licu mu se vidio šok nakon što je vidio truplo odvratnog stvorenja. Izvadio je čuturu i dao Kinezu da pije. Nakon što se čovjek pribrao, ispričao je prijateljima svoju priču.

Kinez se zvao Cheng Shing. Prije pet godina javio se na Monsantov oglas i otišao raditi na polja soje. Kao ni ostali radnici, nije smio otići dok ne istekne njegov ugovor koji je trajao sedam godina. Kad su došli rekli su im da njihove plaće šalju obiteljima te da će im sve biti osigurano. Tako je i bilo – radili su naporno u poljima i plastenicima, no hrana i smještaj bili su dobri. Prije tri mjeseca rasporedili su ga s još tridesetak ljudi u novotvoreni pogon za oplemenjivanje soje. To je bila zgrada u blizini ograde koju je zapazio Hamdija. Posao u pogonu nije bio naporan – soju su kamioni iskrcavali na traku, odlazila je u stroj, a nakon toga je izlazila pakirana u vreće i vraćala se van na utovar. Radnici su opsluživali strojeve. Od prvog dana čuvari koji su bili s njima imali su gas maske što mu je bilo jako neobično. Nakon mjesec dana, neki su od radnika počeli obolijevati. Imali su jak kašalj, noću su se gušili i hroptali. Dvojica su nakon dva mjeseca umrla. Stražari su ih negdje odnijeli. U mjesecu nakon toga i Cheng Shing se razbolio. Još je nekoliko ljudi umrlo, a njegovi simptomi postajali su sve gori. Prije nekoliko dana od umora i malaksalosti izgubio je svijest. Probudio ga je udarac uzrokovan padom u prostoriju u kojoj ga je Yao pronašao. Oko njega bilo je nekoliko trupala. Iz ničega se stvorilo odvratno stvorenje koje je počelo jesti najtrulije truplo. Bio je užasnut no nemoćan ustati i pokušati bježati. Košmar je trajao dan ili dva. Stvorenje bi se pojavilo, pojelo komad mesa i opet nestalo. U glavi je čuo rugajući glas koji mu je govorio kako je on idući te da će ga jesti živoga. U bunilu zbog žeđi i gladi nije znao što mu se događa i gubio je svijest. A onda se iznenada pojavio Yao.

Prijatelji i Hamdija su saslušali priču kineskog radnika i bili zgroženi torturom koju je proživio. Odlučili su mu pomoći. Hamdija je rekao da ga izvuku van te da ga za početak odvedu kod njega. Obećao je prijateljima da će odmah o svemu obavijestiti Đorđeta i tražiti da zaštiti nesretnika. Prijatelji su se složili s Hamdijom te su se polako zaputili prema prizemlju zgrade. Kada su izišli van, bilo je predvečer. Čizma i Yao primili su Kineza i požurili za Hamdijom preko livade do Planine smeća prateći žbunje i drveće. Kad su došli do sela, već je pao mrak. Hamdija ih je poveo zaobilaznim putem izbjegavajući baklje te su došli do njegova šatora. Ušli su unutra, Hamdija je pripremio ležajeve i juhu od nekakvih trava. Izmučeni Kinez zahvalno je pojeo juhu i legao. Bio je iscrpljen, no hvatali su ga jaki napadaji kašlja. Zamolio je prijatelje da, ako ikako mogu, jave njegovom rođaku Wongu, vlasniku restorana, da je živ. Prijatelji su ga umirili i obećali mu da će pomoći te da ne brine. Nakon toga Kinez je zaspao. Prijatelji su još neko vrijeme razgovarali s Hamdijom o avanturi koju su proživjeli u skloništu, a onda zalegli u vreće na podu šatora na zasluženi odmor.

Comments

ivan_racic79

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.