Zagreb 2028

Sešn 9

01.11.2028.

Nakon noćenja kod Hamdije u ciganskom selu, prijatelji su se zaputili do stare Pelagije. Kad su ušli u njezin šator, starica je sjedila za stolom i čitala zapise iz stare prašnjave knjige na njima nepoznatom jeziku. Drveni štapić koji su našli kod krilatog čudovišta koje su dan ranije ulovili u obližnjoj šumi ležao je na stolu, a njegov vrh povremeno bi zabljesnuo plavičastom svjetlošću. Starica je rekla kako je proučila magiju štapića te može baciti uroke na jedno njihovo oružje. Čizma je isukao svoju vjernu sjekiru i položio ju na stol. Pelagija je počela glasno recitirati nekakvu bajalicu, a štapić je držala u ruci. Kada je završila bajanje, plavičasta munja sijevnula je iz vrha štapića, pogodila oštricu i rasplinula se po cijeloj dužini sjekire. Vrh štapića izgubio je sjaj, a na rubu oštrice pojavili su se sitni znakovi nekog nepoznatog pisma. Pelagija je rekla kako se magija štapića potrošila, a urok koji je njime bacila na sjekiru učinio ju je natprirodno oštrom. Zahvalili su joj i otišli.

Prošetali su do livade pored šatora ciganskog sela. Pronašli su jedno usamljeno drvo na kojem su urezali metu. Čizma je vlč Antunu pokazao kako se koristiti sačmaricom te mu je dao da isproba. Antun je s prve dvije patrone uvjerljivo promašio drvo iako je bio udaljen samo desetak metara. Nakon toga Čizma je primjetio u čemu griješi i pokazao mu kako treba pravilno ciljati. S iduće tri patrone Antun je pogodio metu. Vratio je sačmaricu Čizmi i osjećao se mnogo sigurniji u svoju sposobnost rukovanja automatskim pištoljem koji je imao uza sebe. Vratili su se do Hamdije. Kineski radnik Ching Sheng kojeg su dan ranije spasili ležao je na krevetu i jeo čorbu, a Hamdija je čistio pušku. Prijatelji su mu rekli kako se vraćaju do Istočne tržnice i vode sa sobom Chenga. Nakon što su se spremili, Hamdija ih je ispratio do skele na Savi.

Nakon što su ih skelari prevezli na sjevernu obalu, Čizma je poveo družinu dalje. Oko sat vremena kasnije prošli su ispod autoputa, a zatim skrenuli prema istoku kako bi zaobišli Malu Arabiju u što širem luku. Kretali su se sporo jer je stari Ching često morao stati da dođe do zraka jer je imao jake napade kašlja. Nakon još jednog sata hoda, ušli su u veliko dvorište nekadašnjeg skladišnog kompleksa. Zgrade su bile jako oštećene potresom, a nekoliko metara visok odron priječio im je put. Krenuli su natrag prema ulici. Prije nego što su izišli, u sjeni jedne oštećene skladišne zgrade pojavila su se dva čovjeka. Jedan je imao batinu, a drugi revolver za pojasom. Rekli su im da je ovo njihovo dvorište te da moraju platiti za slobodan prolaz. Njihov arogantan nastup nije se dojmio Čizme i Yao-a koji su im odgovorili da od plaćanja nema ništa. U tom trenutku u tlo ispred Yao-a zabilo se improvizirano koplje koje je skriveni napadač bacio s krova susjednog skladišta. Momci su isukali oružje spremni da se brane. Stari Ching pobjegao je u zaklon. S druge strane dvorišta pojavila su se dvojica batinaša. Vođa napadača isukao je revolver i pucao u Yao-a koji se uspio izmaknuti. Dvojica batinaša napali su Čizmu, a jedan Yao-a. Sa susjednog krova prema Antunu doletjelo je još jedno koplje. Antun je izvukao elektrošoker i opržio njime najbližeg batinaša, a strujni udar oborio ga je na pod. Čizma je sasjekao drugog batinaša sjekirom i time Yao-u pružio priliku da spremi lanac i izvadi pušku. Naciljao je revolveraša i upucao ga u rame. Čovjek je jauknuo i počeo bježati prema vratima jednog od skladišta u koje nikad nije ušao jer ga je drugi Yao-ov metak pogodio ravno u potiljak. Antuna je koplje napadača s krova pogodilo u nogu, no to ga nije spriječilo da strujom oprži i drugog batinaša. Ovaj je uspio ostati na nogama i opaliti šprint koji mu je spasio život. Batinaš koji se srušio na pod od strujnog udara pribrao se i odvalio batinom Antuna u koljeno. Nije se uspio ustati jer mu je Yao-ov lanac razbio lubanju. Dvojica bacača kopalja s krovova također su dali petama vjetra. Prijatelji su s leševa pokupili oružja i novac, a najvrijedniji komad plijena je svakako bio revolver.

Nastavili su put i nakon još pola sata stigli do barikade koju su čuvala petorica kineskih stražara. Zaustavili su prijatelje i upitali ih kamo idu. Tada je jedan stražar prepoznao Chenga. Srdačno su porazgovarali na kineskom jeziku, a nakon toga stražari su ih propustili u Kinesku četvrt bez daljnjih pitanja. Stigli su na tržnicu u ranim popodnevnim satima i ušli u Wongovu zalogajnicu. Za jednim su stolom sjedila tri starija Kineza i igrali mah jong uz bokalčić rakije. Wong je brisao šank prljavom krpom. Kad je ugledao Chenga ukopao se na mjestu. Lice mu se tada razvuklo u osmjeh, dotrčao je i srdačno ga zagrlio. Napaćeni kineski radnik počeo je plakati, a rođak Wong ga je posjeo za stol u kutu, donio čaj i sjeo do njega. Starci su ih pogledali sa znatiželjom, a onda nastavili igrati. Prijatelji su sjeli za drugi stol i pustili rođake da se na miru ispričaju. Nakon desetak minuta, Wong se ustao, otišao u kuhinju i donio prijateljima obilnu porciju GMO piletine te bokal rakije od riže. Zahvalio im je što su mu spasili rođaka i rekao da se vrate navečer. Kad su završili s jelom, prijatelji su otišli do tržnice potražiti strjeljivo. Nakon sat vremena potrage, našli su prodavača koji je imao desetak patrona te su ih kupili.

Antun je porazgovarao s trojicom najamnih radnika i unajmio ih da idućih dana pretraže staru bolnicu Rebro i vide ima li čega korisnog tamo.

Predvečer su se zaputili do Jing Jangove rezidencije. Stražari su ih propustili kad su upitali za Ho Shee-ja te su produžili u njegov ured u suterenu rezidencije. Odmah ih je primio te su mu ispričali za Cheng Shinga, njegov rad u Monsantovom pogonu, dodavanje aditiva u soju te umiranje radnika koji su tamo radili. Pozorno ih je saslušao i rekao kako će o svemu izvijestiti Jing Janga. Također im je rekao da mu se jave za tri dana radi jednog posla koji mogu obaviti za njega ako žele. Momci su zamolili Ho Shee-ja da im dozvoli kupovati u skladištu u dvorištu rezidencije što im je on odobrio. Zahvalili su mu, otišli u dvorište te od skladištara Don Rema kupili strjeljiva u različitim kalibrima i nekoliko štapina dinamita, zlu ne trebalo.

Kad su se vratili do Wongove zalogajnice, već je pala noć. Bila je puna radnika i trgovaca, uglavnom Kineza. Wong ih je posjeo za stol i poslužio obilnom večerom. Rekao im je kako će kod njega ubuduće uvijek imati besplatan objed te im dao novac kao nagradu za spašavanje rođaka Cheng Shinga. Upitali su ga kako je Cheng, a on im je odgovorio kako je travarica bila kod njega, dala mu lijekove te da sada leži i odmara. Nakon klope otišli su do travarice koja je pregledala Chenga, a to je bila njihova stara poznanica Pu Yie. Razgovarali su s njom o njegovom stanju. Pretpostavljala je da je u zraku koji je udisao bilo otrovnih spojeva na bazi azbesta i žive koji su mu se nataložili u plućima i polagano ga gušili. Vjerovala je da će se oporaviti, a pitanje je bi li preživio da je proveo još nekoliko dana u tom zatrovanom okruženju. Pozdravili su ju i otišli prema Panonskoj četvrti.

Stražari su ih pustili u četvrt bez previše pitanja te su produžili do crkve kod velečasnog Žarka. Srdačno ih je pozdravio on, a i dječak Ahmet i njegova majka Marwa koji su pospremali kuhinju župnog dvora. Sjeli su za stol i porazgovarali o avanturama koje su proživjeli proteklih dana. Velečasni im je rekao kako idući dan namjerava otići do gradskog groblja koje se nalazilo na obroncima Sljemenske gore na sjeveru. Želio je za Dušni dan pomoliti se tamo za poginule u incidentu prije pet godina kada je korporativna policija otvorila vatru na siromašne i gladne prosvjednike. Bili su sahranjeni u masovnu grobnicu obilježenu velikim drvenim križem. Velečasni je posljednji put bio na groblju prije tri godine. Kada je išao tamo prije dvije godine, napao ga je čopor divljih pasa i jedva se spasio sakrivši se u razrušenu kuću. Zamolio je prijatelje da pođu s njime. Odgovorili su mu da će mu rado praviti društvo te otišli na spavanje u sobicu koju je velečasni uvijek imao namještenu za njih.

02.11.2028.

Ujutro su prijatelji s velečasnim Žarkom krenuli na sjever. Uskoro su stigli u ulice nekada elitnih podsljemenskih četvrti. Kuće su bile znatno oštećene potresom te napuštene. U jednom su dvorištu ispred šupe vidjeli mali stolić i stolicu. Kroz otvorena vrata izišao je stariji čovjek i mahnuo im. Uljudno su ga pozdravili, a velečasni Žarko se predstavio i upitao ga živi li tu sam. Čovjek se zvao Vinko i rekao je kako već dugo živi u toj četvrti. Većina ljudi proteklih godina povukla se niže u grad, a u ulici ih je ostalo samo dvadesetak. Međutim, prije malo više od mjesec dana nestao je njegov susjed Đuro. Nekoliko dana kasnije noću je nestao i dječak Hrvoje koji je bio jedino dijete koje je tamo živjelo. Izbezumljeni roditelji su s još nekoliko muškaraca pretraživali okolinu dva dana, ali bezuspješno. Nakon toga su shrvani očajem napustili svoj dom i krenuli dolje u grad, a i ostali stanari su im se odlučili pridružiti jer se više nitko nije osjećao sigurnim. Naveo je kako se tih dana, a i kasnije noću često čuo lavež i zavijanje pasa, no nije bio siguran što se stvarno dogodilo. Usprkos svemu, odlučio je ostati u ulici koju je volio. Velečasni Žarko zahvalio mu je na informacijama te je družina krenula dalje prema sjeveru, budno prateći okolinu.

Sat vremena kasnije došli su do ograde na južnom dijelu groblja. Našli su otvor i produžili unutra. Mnogi spomenici bili su raspucali od potresa i neodržavanja, a raslinje gusto. Korijenje drveća probijalo je kroz asfalt razbijajući ga. Yao Menni popeo se na visoko drvo i pogledao uokolo dvogledom. Gusto raslinje rasprostiralo se na sve strane, no jasno je vidio visoki drveni križ na proplanku oko kilometar sjevernije. Spustio se te su produžili dalje. Nakon petnaestak minuta stigli su na proplanak. Ispod križa bila je velika mramorna grobnica. Ploča je bila raspuknuta, a velik komad je nedostajao. Oprezno su se približili. Yao je upalio lampu i pogledao. Dva metra niže vidio je nekoliko trulih lijesova koji su bili otvoreni. Tijela nije bilo. Čizma je tada uočio tragove stopa koje su se od grobnice udaljavale u smjeru kripte kojih pedeset metara dalje. Kripta je bila prizemna kamena građevina koja se činila jako starom i relativno neoštećenom. Odlučio su istražiti.

Prišli su kripti prateći tragove stopa koji su vodili do vrata na sjevernoj strani. Bila su metalna i činila su se jako teškima. Zidovi građevine bili su urešeni natpisima na latinskom, kamenim kipovima anđela i svetaca. Čizma i Yao svom su snagom uprli na vrata, a Antun i vlč Žarko stajali su nekoliko metara iza. Vrata su se činila zaključanima. Čizma ih je odvalio sjekirom nekoliko puta i brava je popustila. Otvorili su i ugledali mračnu prostoriju u kojoj su bila dva odškrinuta kamena lijesa i još jedna metalna vrata na nasuprotnom zidu. Yao i Čizma oprezno su ušli unutra. U tom trenutku Antun je začuo da se netko približava. Iza zapadnog zida kripte pojavio se blijedi čovjek u dronjcima. Koža mu je bila mrtvački bijela, bio je potpuno ćelav. Oči su mu bile krvavo crvene, a zapjenjena usta puna oštrih zubi. Ruke su mu bile izrazito dugačke i završavale su dugačkim oštrim noktima. Povikao je na uzbunu i isukao pištolj. Spodoba je dotrčala do njega i zasjekla ga noktima po ruci. Velečasni Žarko nasrnuo je i udario ga batinom. Čizma i Yao su se okrenuli prema izlazu iz prostorije, no vrata iza njegovih leđa su se otvorila te su u sobu nahrupile još dvije takve spodobe. Antun se odmaknuo i ispucao jedan metak u spodobu koja ga je ogrebala. Pogodio ju je u trbuh no ona nije uzmicala već je skočila na njega i ugrizla ga za vrat. Otrovna slina ušla je Antunu u krv i osjetio je naglu slabost. Međutim, uspio se othrvati. Za to su vrijeme Yao i Čizma već bili u nemilosrdnoj borbi s gnjusnim napadačima. Obojica su pretrpjeli bolne ogrebotine no spodobe nisu bile dorasle oštrici Čizmine sjekire i teškom Yao-ovom lancu. Za desetak sekundi momci su ubili obje kreature i potrčali van pomoći ranjenom prijatelju i vlč Žarku. Spodoba je nasrtala na njih dvojicu bez znakova zamora i jedva su se uspjevali obraniti. Yao je zamahnuo lancem i pogodio ju u tijelo. Čuo se zvuk slamanja rebara. Okrenula se na njega i pokušala ga ogrebati. Sagnuo se i napravio mjesto Čizmi koji joj je sjekirom odrubio glavu..

Antun je zaliječio ozljede prijateljima i vlč Žarku nakon čega se pobrinuo za sebe. Slabost ga još nije prolazila. Velečasni Žarko zamolio je prijatelje da krenu s njime do podsljemenske četvrti Remete koja se nalazila još jedan sat hoda dalje. Tamo je bio samostan redovnika pavlina. Žarko se doduše nije čuo s njima već tri godine, no želio ih je posjetiti i upitati znaju li što o događajima na groblju. Prijatelji su se složili i rekli velečasnom da će poći s njime. Kratko su pretražili kriptu i pronašli dvadesetak trupala različite starosti. Neka su bila samo sasušeni ostatci, a druga su se činila relativno svježa. Pronašli su ostatke i jednog dječaka. Komadi mesa na svježijim truplima bili su odgriženi. Zgroženi prizorom zatvorili su vrata kripte te u rano popodne krenuli za velečasnim dalje na sjever.

Comments

ivan_racic79

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.